Započeo bih ovu priču negdje u dubini stolarske magaze u kojoj sam se našao cunjajući čaršijom… Tu među stolarskim nacrtima na prašnjavim papirinama, među piljevinom, starim gredama, odbačenim predmetima, nekadašnjim stolićima i stolicama, ramovima, ivericama, kredencima, baglamama i sazovima. U ulici Bazardžani na broju 4 živi i radi posljednji stolar na Baščaršiji, gospodin Sead Kaldžo. U staroj sarajevskoj porodici Seada Kaldža generacijama se zanat izrade predmeta od drveta prenosio sa oca na sina te je to bila i Seadova sudbina, a on ju je da bi se porodična tradicija nastavila objeručke prihvatio. Kako sam se ja našao baš u ovoj magazi i kako sam upoznao gospodina Kaldža ni sam ne znam, pravo da vam kažem… Kao što rekoh na početku ove priče cunjao sam gradom, obilazio knjižare, avlije, stare haustore te sam se u neko doba oko podneva našao i na čaršiji i taman se htjedoh uputiti na At Mejdan da u parku pod hladovinom pročitam koji redak knjige koju sam pazario u jednoj antikvarnici o kojoj ću vam pisati u sljedećem tekstu ako preteknem, jer život je čudo i ko zna šta ti sjutra može donijeti, rekoh taman da se uputim ka tamo kad ono ispod onih strehica ugledam magazu punu ko oko a u njoj staroga majstora kuštrave sede kose pune prašine i strugotine kako prebire po onim daskama i traži pravu koju će upotrijebiti za posao kojim se u tom trenutku bavio. Izlog me je privukao, fotografije staroga Sarajeva u njemu i neke odbačene mandoline koje je možda čak i Seadov pradjed napravio, te ja odlučih u tom momentu da se javim čovjeku, priupitam ga za zdravlje i pohvalim mu magazu, htio sam mu reći kako u moru ovih sređenih radnjica i manufakturica koje privlače turiste, da je meni baš ova njegova stolarska radionica najdraža jer je nekako u njoj sačuvan duh nekadašnjeg Sarajeva, duh nekadašnje Baščaršije. Nije bilo teško započeti razgovor sa Seadom, otvorio se kao i ona knjiga na stolu u koju je gospodin Kaldžo zapisivao mjere i brojeve, te mi je izgledala potpuno strana, jer šta ja znam o mjerama i brojevima, gredama i nacrtima. Volio sam ja to, da gledam kako pravi majstor od ničega stvara nešto, ali mi je draži bio onaj drugi dio svega toga a to je priča uz posao kojom me je stari Kaldžo itekako darovao. Nabrajao mi je đe je i šta radio, sa kim se družio, koga je ugostio te mi ispričao i jednu priču o nekakvome Njemcu kome je dao sobu u kojoj će živjeti a koji mu je zauzvrat u magazi šegrtovao. On je danas uspješan čovjek, doktor jezičkih nauka i nije zaboravio svoga sarajevskog prijatelja, poslije toga ga je posjećivao sa svojom familijom a time se Sead posebno ponosi. U tom našem muhabetu meni su pažnju odvlačile Seadove rukotvorine, ono što je pravio on, njegov babo i djed, te sam umeo odlutati i maštati kome su sve te drangulije pravile zlatne ruke obitelji Kaldžo. Gdje su završili svi ti predmeti od drveta izrezbareni na majstorske načine, ima li ih možda na Alifakovcu ili na Mejtašu? Da nije možda kojim slučajem neki završio na Malti ili Otoci a iskreno da vam kažem privlačila me je i dubina Kaldžove magaze. Mislio sam da bih u tim tamo mračnim dijelovima i u nekom kutku mogao pronaći nešto što je za mene namijenjeno, možda neko svjedočanstvo o tome da je tad i tad neki sarajevski kuferaš naručio od stolarske porodice Kaldžo da mu napravi astal za ručavanje, ili da je neka jevrejska porodica poručila lijep drveni radni stočić na kome će stari rabin čitati svoj Talmud i hvatati bilješke na marginama istog. Maštao sam da bi to mogla biti građa za moje buduće priče i tekstove, kao što ove grdne letvice služe kao građa starom majstoru da sa njima pravi i prepravlja. Tako je prolazilo vrijeme, noć se spuštala na Sarajevo sa okolnih brda a meni je valjalo poći ka kući. Ispratio me je stari majstor pozivom da dođem kad god da pijemo kahvu i nastavimo razgovor, a ja sam u tramvaju klackajući se razmišljao o njemu i njegovoj magazi u ulici Bazardžani na broju 4 da bih u jednom momentu zaspao i bunovan izašao negdje na Čengić Vili gdje sam sa svih strana bio okružen socijalističkom novogradnjom i nekim novim svijetom, nekim drukčijim pričama…