Tatjana Neidhardt, dipl. ing. arh., rođena je i školovala se u Sarajevu, gdje je diplomirala, magistrirala i doktorirala. Radila je u Građevinskoj tehničkoj školi, na Arhitektonskom fakultetu i Pedagoškoj akademiji u Sarajevu. Tokom studija i kasnije je sarađivala sa svojim ocem, akademikom, profesorom Jurajem Neidhardtom. Osim kontinuiranog rada sa učenicima i studentima, svoje dugogodišnje interesovanje i angažman za pitanja okoliša i kulturnog naslijeđa iskazala je i putem brojnih tekstova u dnevnoj i stručnoj štampi, učešćem na mnogim savjetovanjima, konferencijama, radionicama u zemlji i inostranstvu. Bila je gost-nastavnik u Švicarskoj (1997.) i Španiji (2003.). Pored nekoliko priručnika iz arhitektonske struke, napisala je udžbenik “Građevinske konstrukcije” te knjigu “Kultura stanovanja” i priručnik “Osnovi odijevanja”. Njena knjiga “Sarajevo kroz vrijeme”, štampana na bosanskom, njemačkom, francuskom i engleskom jeziku, predstavlja prilog izučavanju kulturne baštine našeg podneblja. Udžbenik Kultura življena za 5. razred je realizirala sa Zijadom Numićem.

Samostalnu izložbu akvarela pod nazivom “Sarajevske vedute” imala je 2002. godine u Sarajevu, a još tri samostalne izložbe 2003. i 2004. godine u Španiji u Barceloni. Dobila je niz priznanja za svoj angažman. Godine 2009.  se penzionisala , te je od 2009. do 2018. godine živjela u SAD sa porodicom gdje je takođe imala tri izložbe akvarela lokalnog graditeljskog nasljeđa. Živi u Sarajevu.

Kako je nastala knjiga “Sarajevo kroz vrijeme” , koji je bio motiv za pisanje iste?

Nakon teških godina u opkoljenom Sarajevu (1992-95), jednog dana, izlazeći iz općine Centar, odjedanput, kao da sam ponovo oživjela. Mirisi proljeća, boje proljeća, ptičji pjev, moja stara ljubav prema kulturnom naslijeđu BiH, sve to duboko potisnuto i zatrto u  tami ratne svakodnevnice, probudili su ponovo umrtvljena čula. Pogled na zaleđe Alipašine dzamije sa prekrasnom, žutom kulisom rascvjetanih forzicija, kao da je izazvalo eksploziju mojih zatajenih emocija. Poriv da to obilježim kičicom bio je tako snažan da sam to nacrtala u jednom dahu…I tako je počelo. Tada nisam još znala da će to biti jedan od brojnih akvarela u knjižici “Sarajevo kroz vrijeme“.

• 

Imala sam sreću upoznati divne ljude entuzijaste Semku, Asima, pokojnog Savu Vasiljevića. Bila je to sjajna ekipa, puna znanja i entuzijazma, sa željom da promovišemo kulturne vrijednosti grada Sarajeva koje granate nisu uspjele razoriti. Tokom nekoliko godina napravili smo male i velike kalendare, rokovnike, razglednice, plan starog grada sa kulturno-istorijskim spomenicima, bookmarke, albume, majce, šolje, bedževe i dr., sve sa mojim akvarelima a sa njihovim znanjem i umjećem rada na dizajnu i kompjuteru.

2003. godine organizovali smo izložbu mojih akvarela, bila je zanimljiva posjetiocima jer je predstavljala cijeli tok razvoja Sarajeva od neolita do danas u akvarelu. Ista izložba postavljena je u dva gradića pored Barcelone u Španiji.

Tokom rada na akvarelima za izložbu rodila se ideja da napravimo knjižicu o Sarajevu, „Sarajevo kroz vrijeme“ malog formata sa akvarelima i tekstovima o svim istorijskim periodima i svim najznačajnijim elementima i objektima kulturnog naslijeđa grada. Ima tu i raznih priča, legendi, običaja, dostignuća naših građana na međunarodnoj razini i još mnogo toga. Osim karakterističnih objekata iz pojedinih istorijskih perioda i različitih arhitektonskih stilova, tu su i osnovni podaci o sarajevskim mostovima, česmama, kapijama, grobljima, tradicionalnim nošnjama, posuđu, kulinarskim specijalitetima kao i vegetaciji u sarajevskim bašćama. Radili smo na tome nekoliko godina. Svako od nas je dao svoj doprinos tom projektu. Ja sam slikala i pisala tekstove za koje su mi sakupljali literaturu i informacije i Savo i Semka i Asim. Kasnije su se ekipi TASKA pridružili Rainer, Nijemac, za koga se Semka udala i koji je gratis preveo tekst na njemački jezik, Elijas i Ozren (obojica nisu više među živima, Savo takođe). Elijas je preveo tekst na španski jezik, ali projekat nije realiziran, potrebno je inovirati, korigovati itd. Semka je uradila vrlo lijep i pregledan dizajn knjige, Asim je uradio plan grada sa pojedinim segmentima koji su se odnosili na pomenute objekte. Uspjeli smo.

Knjižica je doživjela veliki uspjeh na promociji prvog izdanja na bosanskom jeziku 2004. godine i doživjela je i nekoliko kasnijih izdanja. Nadovezalo se englesko, pa njemačko i francusko izdanje. Nismo imali namjeru raditi francusku varijantu, ali jednog dana me je, ne znam kako, pronašao stariji gospodin dr. Mustafa Hadžihalilović koji živi u Francuskoj ali povremeno dolazi u Sarajevo jer je njegova porodica imala veliku imovinu na Ilidži. Oduševio se knjižicom i ponudio da prevede na francuski jezik bez ikakve naknade.  Trajalo je, možda dvije godine, ali knjižica na francuskom jeziku stoji pored drugih, skoro u svakoj većoj knjižari u gradu. Njegovim angažmanom knjižica je uvrštena u UNESCOvu katalogizaciju u Parizu.

U knjizi “Sarajevo kroz vrijeme” prošli ste kroz sve epohe, istorijske periode koji su zatekli Sarajevo, običaje, nošnje itd.Je li to bilo naporno i da li ste morali koristiti obilno štivo kao propratnu literaturu?

Pored značajne literature eminentnih autora ili grupe autora o kulturnoj istoriji Bosne i Hercegovine i Sarajeva, koristila sam i knjige o pojedinačnim objektima raznih autora, knjige Muzeja Sarajeva, zatim kataloge sa raznih izložbi na teme koje su me interesovale, katalog obnove kulturno-istorijskog i prirodnog naslijeđa Kantona Sarajevo i mnoge druge. Svaki podatak koji sam iznijela u knjizi trebalo je provjeriti u čemu su mi pomogli dragi prijatelji grupe TASKA.

Knjiga “Sarajevo kroz vrijeme” ukrašena je divnim akvarelima koje ste sami napravili. Da li i dalje slikate iste? I je li kod vas veća strast za slikarstvom ili arhitekturom?

Moram priznati da mi je bila želja studirati slikarstvo ali u vrijeme mog odabira fakulteta Likovna akdemija u Sarajevu još nije bila formirana, tako da sam odabrala arhitekturu kao jedinu iz oblasti umjetnosti kojoj sam bila sklona. Nije mi bilo lako jer je moj otac bio profesor na Arhitektonskom fakultetu i mislim da je ta činjenica bila za mene otežavajuća a ne olakšavajuća. Poređenje sa njegovim talentom nije mi išlo u prilog.

Ideja o knjižici „Sarajevo kroz vrijeme“ dala mi je šansu da spojim moju želju za slikanjem, posebno u akvarel tehnici i moje interesovanje za istoriju i kulturno naslijeđe našeg grada i Bosne i Hercegovine. Moji prijatelji i ja smo još davno pripremili model za Rokovnik na temu kulturnog naslijeđa Bosne i Hercegovine sa karakterističnim akvarelima za 52 sedmice u godini, ali kako je pametni telefon preuzeo i funkciju zabilješki, ta tema nije više praktična. Nisam dugo vremena ništa slikala. Mi imamo tako talentovane slikare i umjetnike da mi se gomilanje mojih slika kod kuće čini nepotrebnim.Možda jednog dana kada naleti neki novi motiv i želja…

Kako je nastala knjiga Kultura stanovanja?

1993 godine, tokom ratnih zbivanja, Pedagoška akademija u Sarajevu pozvala me da preuzmem dio stručnih predmeta, između ostalih i predmet „Kultura stanovanja“ što sam sa radošću prihvatila.  Zahvaljujući mom arhitektonskom pedigreu nije mi bilo teško pripremiti se za predavanja. Međutim, nedostatak udžbenika za taj predmet umnogome je usporavao i otežavao nastavni proces studentima te sam počela da pripremam priručnik, odnosno knjigu. Tada nije bilo odgovarajuće literature niti današnjih tehnoloških mogućnosti i informacija o unutrašnjem uređenju životnog prostora i kulture stanovanja, te je to bio dodatni motiv da realiziram tu ideju. Ono što me posebno raduje, knjiga je poslužila mnogim građanima raznih uzrasta da razumiju probleme stanovanja i kvalitetno kreiraju svoj životni prostor.

Osim osnovnih informacija o urbanizmu i arhitekturi, te kratkim istorijskim pregledom razvoja stanovanja, knjiga sadrži savjete o uređenju savremenog stana, te za svaku prostoriju stana posebno, zatim poglavlja o estetskom uređenju, osvjetljenu, bojama, materijalima u opremanju stana i izradi namještaja, osnovne informacije o infrastrukturi stana. Poseban dio knjige sadrži informacije o zdravom životnom okruženju, organizaciji domaćinstva i kulturi ophođenja u današnjem društvu.Izdavač je bio IP Svjetlost 1999.godine ali je nažalost doživio gašenje, te se mogu pronaći samo rijetki primjerci knjige u staretinarnicama.

Kao što sam napisala i udžbenike Arhitektonske konstrukcije za potrebe učenika Građevinske tehničke škole u BiH i Hrvatskoj, osnovni motiv i zadovoljstvo kreiranja knjiga nalazim u tome da se knjige koriste, da su generacije učenika i studenata dobili osnovne informacije iz struke što u današnje vrijeme nadopunjuju koristeći blagodeti kompjutera i savremenih informativnih tehnologija.

Koliko je bitna kultura stanovanja za jedan grad? I je li danas Sarajevo zadržalo nešto od onoga vremena u kome je Vaš otac bio jedan od graditelja toga grada?

Demografske turbulencije izazvane ratovima, političkim, ekonomskim, socijalnim i ekološkim promjenama uvijek dovode i do narušavanja ustaljene kulture življenja u gradu. Ono što bi trebalo da prihvate svi stanovnici jedne urbane sredine je – I GRAD JE MOJ DOM, tako bi se trebalo i ponašati. Nažalost svjedoci smo mnogih destrukcija, od zauzimanja zelenih površina neprimjerenom gradnjom za sarajevsku kotlinu do neselektivne i masovne sječe šuma oko grada, uništavanja drveća, klupa, urbanog mobilijara na javnim površinama namijenjenih djeci i svim korisnicima prostora, šaranje po fasadama, bacanje smeća gdje mu nije mjesto, nebriga i neodržavanje i mnogo drugog. Motiv destrukcije morao bi se sagledati sa mnogo aspekata- nestručnost,  neobrazovanost, siromaštvo, nezadovoljstvo, zapušten odgojni proces, divljaštvo iz ko zna kojih razloga… Da bi Sarajevo postalo grad ugodnog življenja mnogo toga je potrebno istražiti i riješiti.

Moj otac Juraj Neidhardt je bio zaljubljenik posla kojim se bavio, bio je arhitekta, urbanista, teoretičar, pedagog, publicista. Svakom zadatku pristupao je sveobuhvatno, nastojeci ukazati ili stvarati oaze ugodnog življenja. Studentima je govorio da se arhitektura uči hodajući i gledajući oko sebe. Da bi znali oblikovati prostor moramo naučiti poštovati taj prostor.Osmanski period na našim prostorima ostavio je u naslijeđe specifičnu urbanu i stambenu kulturu, različitu od evropske. Formiranje grada odvija se na jasnom urbanističkom principu razdvojene funkcije stanovanja – mahale (stambene četvti na padinama) i – Čaršija (zanatsko trgovački centar). Osim vertikalnih orijentira – minareta uz džamije sa sve rjeđim vitkim jablanovima uz njih, dominira horizontalnost koja potiče prisan dodir čovjeka i ambijenta. Ta raznovrsna urbana struktura koja je i danas u manjoj ili većoj mjeri prisutna u Sarajevu odaje arhitekturu po mjeri čovjeka. Skladna susjedstva u mahalama, Čaršija kao centar urbanog života u osmanskom periodu zaslužuju pažnju i trajno očuvanje njihovih vrijednosti.

Poslije ratnih zbivanja, izgubivši dom na Ilidži, tražeći sebi smještaj, živjela sam pet godina u jednoj maloj uličici na Čaršiji. Krećući na posao na Arhitektonskom fakultetu, rano ujutro pješke, uživala sam prolazeći kroz usnulu Čaršiju i njene dućane na koju su se nadovezali zanimljivi objekti iz Austrougarskog perioda sa svojim specifičnim fasadama raznih evropskih arhitektonskih stilova. Prolazeći kroz parkove, zatim uočavajući objekte Moderne arhitekture sa elementima jednostavnosti i odsustva ukrasa na fasadama… do objekata internacionalnog stila u urbanoj jezgri grada i izvan nje. I dan danas u mojim šetnjama podižem pogled i pronalazim prekrasne motive i detalje na fasadama i krovovima, prvenstveno iz Austrougarskog perioda, koje još nisam uočila. Osjećam se bogatom jer živim u gradu sa tolikom raznovrsnošću u arhitekturi i životu. Sarajevo je puno iznenađenja, samo se treba interesovati, gledati i vidjeti.

Svoj radni vek ste proveli kao profesorica na Građevinskoj tehničkoj školi (25 godina) i na Arhitektonskom fakultetu (16 godina)… Da li Vam nedostaje taj posao i Vaši đaci i studenti?

Jako mi nedostaju đaci i studenti. Dok sam radila u nastavi moj je život bio ispunjen svakodnevnim pripremama i razmišljanjima o tome šta ću ih danas naučiti iz obaveznog školskog programa a šta im mogu pružiti van toga od životnih mudrosti. Gdje god sam se kretala i putovala uvijek sam pronalazila i fotografisala motive koje ću ispričati i pokazati đacima ili studentima da bi njihovo znanje produbila i osavremenila. Nadam se da je udžbenik Građevinske konstrukcije koji sam napisala za njih olakšao sticanje znanja u prilično zahtjevnom gradivu. Nastojala sam da im razvijem i interesovanje za aktuelnosti u gradu, išli smo na izložbe, na sajmove građevinarstva i namještaja, fabrike, razgovarali o raznim temama iz života. Sada više nemam motiv da sakupljam informacije ali susreti sa mnogima od njih unose radost u moj penzionerski život.

Živeli ste i odrastali u ulici Tepebašinoj na Gorici. Je li Gorica vaš omiljeni deo grada Sarajeva, i ako nije možete li nam reći koji je to deo grada?

Tepebašina[1] broj 9. Prekrasan položaj u podnožju sarajevskog brežuljka Crni vrh u naselju Gorica. Kuća je bila vlasništvo naše poznate slikarice Mice Todorović i njene sestre Dragice Babić. Mama, tata i ja smo živjeli u prizemlju, njih dvije na spratu. U doba moga ranog djetinjstva kuća je bila okružena baštom – od ulice Tepebašine do ulice Odobašine. Bašta je bila puna cvijeća i voćki na koje sam se rado penjala. Imala sam dvije prijateljice u komšiluku. Ispred kuće bilo je stablo kruške na koju smo se zajedno penjale, ali i ubirali slasne plodove. Sa visine smo posmatrali goste koji bi dolazili teti Mici i nama. Najčesći gost Mici Todorović je bio Boro Mihačević, poznati, omiljeni profesor Prve gimnazije. Kada se sakupilo boemsko društvo kod tete Mice, bilo je veselo, puno smijeha ali i žučnih prepirki. Na broju 7 i danas je Adventistička crkva. Subotom se zajednica okupljala ili u kući ili u dvorištu, zavisno od vremenskih prilika. Bilo je ugodno slušati subotnje horsko pjevanje ili čavrljanje vjernika pri susretima.

Za područje Gorice nisam posebno vezana. Osim što sam išla da kupim hljeb u jednoj pekari taj dio grada nisam dobro poznavala. Više su me interesovale šetnje po gradu uz rijeku Miljacku ili naveče po korzu Titovom ulicom sa prijateljicama, gdje se sakupljala mladost Sarajeva šetajući gore dole do termina koji su nam odredili roditelji. Koliko god skromna, bila su to divna vremena puna druženja i ljubavi, neopterećena nacijom i materijalnim statusom. Tek kasnije uz pokojnog oca moje šetnje i interesovanje proširilo se na svaki kutak grada uživajući u susretu kultura i u urbanizmu, arhitekturi, tradicionalnim zanatima, prirodnim datostima, životnim običajima. Volim uličice u sarajevskim mahalama, uličice i stare i nove sokake na Čaršiji, ali isto tako skladne objekte iz Austrougarskog perioda u Ulici Petrakijinoj, Koševskoj, na Mejtašu, prekrasan Zemaljski muzej i mnoge druge. Historijski muzej plijeni našu pažnju jednostavnošću oblika moderne arhitekture i mnogi drugi objekti.

[1] Tepebašina ulica nastala je u drugoj polovini XVI stoljeća u četvrti Gorica. U osmanskom periodu Gorica je imala naziv Mahala Dajanli hadži-Ibrahima. Današnji oblik imena Tepebašina uveden je poslije 1918. godine kada je nastala spajanjem dvije ulice Kratka Tepebaši i Mala Tepebaši.

Članica ste “Društva prijatelja grada Sarajeva”… Možete li nam reći nešto više o toj organizaciji?

Društvo prijatelja grada Sarajeva (DPGS) je nevladina, neprofitna i nepolitička organizacija osnovana  2006. godine sa ciljem da:

• Aktivno istražuje i prikuplja građu o lokalnoj istoriji i domaćem stanovništvu,
• Skreće pažnju javnosti na aktivnosti u zajednici koje su u suprotnosti sa dobrobiti građana i grada,
• Pokreće ekološke aktivnosti sa školama (pošumljavanja ozelenjavanje) u cilju pobiljšanja kvalitete života u gradu,
• Promoviše kulturnu baštinu, turizam i ekologiju,
• Organizuje tematske izložbe, multimedijalne prezentacije i predavanja
• Sarađuje sa lokalnim NVO posebno onima u kojima su aktivisti mladi ljudi
• Razvija aktivnosti na dobrovoljnom radu i volonterstvu,
• Podstiče građane da vole svoj grad i daju svoj doprinos njegovom izgledu i kvalitetu života u njemu.

Svi građani imaju pravo na članstvo bez obzira na porijeklo, naciju, vjeru i rasu.

Prvi predsjednik Društva bio je eminentni sarajevski arhitekta Borislav Spasojević, dopredsjednik je bila Ljerka Latal Danon izuzetan ekspert za hortikulturu.

Aktivnosti se uglavnom odvijaju na volonterskoj osnovi. Nosioci aktivnosti su uglavnom stručnjaci za pojedine oblasti koji nastoje razvijati poštovanje prema svom gradu, podsticati očuvanje etničke, kulturne, jezičke i vjerske različitosti i kulturnog identiteta.Od velikog značaja je i zaštita kulturno istorijskog i prirodnog naslijeđa i promocija kulturne baštine našeg grada.

Društvo nema prostor ni stalne izvore finansiranja ali svojim predanim radom opstaje već 15 godina i realizira projekte značajne za kvalitetan i svestran život u gradu.

Društvo je do sada realiziralo niz značajnih projekata – izložbe fotografija, razna tematska predavanja, obilježavanje značajnih kulturnih i ekoloških datuma, poetska druženja, pošumljavanja u saradnji sa privrednim subjektima te učenicima i studentima (Trebević, Igman),  proljetno sađenje cvijeća sa štićenicima doma Mjedenica. Značajna ekološka aktivnost je prezentacija ptica i njihovog značaja za čovjeka i okolinu. Sa djecom smo organizirali takmičenja u školama na temu  zaboravljene dječije igre.  Aktivno se zalažemo  za očuvanje drveća, zelenih površina, šetališta i uopšte za kvalitetno korištenje urbanih prostora tako da smo reagovali protiv gradnji koje ugrožavaju kvalitet života građana: na Crnom vrhu, u Hastahani parku “Nijaz Durakovića”, Trgu Oslobođenja “Alije Izetbegovića”. Projekat dugoročnog poboljšanja upravljanja čvrstim otpadom i zbrinjavanja i kompostiranja organskog otpada je u toku, a sadnja 2021 sadnice za 2021.godinu zavisi od epidemiološke situacije.

Projekat, za koji se godinama zalagala naša Emina Pandžo – Hasanbegović bio je povodom Dana pravednika 6.marta 2021. godine ističući našeg pravednika Gorana Čengića, sportistu koji je spašavajući komšiju na Grbavici sam stradao od ruke zločinca. Predlagali smo godinama da se imenovanjem nekog objekta, parka ili sl. po njegovom imenu oda počast tom čovjeku i da njegova hrabrost ostane zapamćena.  Na groblju Bare, polažući cvijet za Gorana sa đacima Prve gimnazije toga dana 6. marta  2021. godine koronom su se zarazile naše četiri članice od kojih su dvije izgubile bitku, Emina Pandžo – Hasanbegović i Zumreta Begović, naša vrijedna generalna sekretarica. Nisu dočekale, kao ni Goranova majka, Odluku Općinskog vijeća Novo Sarajevo da Sportska dvorana Grbavica dobije naziv Goran Čengić.

 Društvo se sastoji, većinom, od starijih članova. Gubitkom i bolešću više njih znatno je oslabilo i izgubilo početnu snagu i polet. Nastojimo da se omasovimo novim mladim članovima koji bi održali kvalitet i nastavili rad Društva kao što to mi s ljubavlju činimo.

• 

Kada su Vašeg oca Juraja Neidhardta pitali šta je sreća rekao je sledeće:
“Znate, išao sam jednom Obalom Maka Dizdara sa kćerkicom Tanjom. Bilo je hladno, meni je ruka bila hladna, a ona je puhala u nju da je ugrije. E, to je sreća.”
Šta je za Vas sreća?

Moje kćerke i njihove porodice, moji unuci su daleko, u SADu, ali sam sretna da ih imam i da su zdravi i sretni pa makar na kraju svijeta. Susreti sa njima me ispunjavaju neizmjernom srećom a između njih razgovori zahvaljujući modernim tehnologijama. Velika je mudrost tražiti i kreirati vlastite trenutke i prilike koji nam donose zadovoljstvo, uživati u svakom lijepom trenutku života, u svakoj knjizi koju pročitamo, u umjetničkim doživljajima, izložbama i manifestacijama, u muzici koju volimo, u svakom kvalitetnom filmu koji gledamo, sportskim manifestacijama i mnogo toga drugog.

Ono što mi ispunjava svakodnevnicu i čini sretnom ovdje, u našem gradu, to su susreti i kafice sa dragim prijateljima iz Gimnazije, Društva prijatelja grada Sarajeva, susreti sa dragim prijateljima koje sam stakla radeći u školi, fakultetu, Općini Centar…Susreti sa bivšim đacima i studentima ili sa drugim poznatim i nepoznatim dragim ljudima našeg grada.

Tatjana Neidhardt

Razgovor vodio Srđan Sekulić.