Aleksandar Saša Bukvić rođen je 1949. godine u Šapcu. Odrastao je i školovao se u Sarajevu, gdje je na Akademiji likovnih umjetnosti diplomirao na Odsjeku za vajarstvo.
Tokom studija 1979. godine u sarajevskom caffeu Zvono sa Slobodanom Dragašem i Jovicom Maričićem, studijskim kolegama, počeo je organizovati likovne i druge umjetničke programe, kako bi omogućio mladim ljudima da predstave vlastitu umjetnost. Tri godine kasnije, u aprilu 1982. godine sa Sejom Čizmićem, Biljanom Gavranović, Sadkom Hadžihasanovićem i Narcisom Kantardžićem, a kojima će se kasnije pridružiti Kemal Hadžić, osnovao je likovnu grupu Zvono čiji se rad smatra pionirskim na planu konceptualne umjetnosti u Bosni i Hercegovini. Danas jedina nagrada koja se dodjeljuje mladim umjetnicima/ama u Bosni i Hercegovini a čiji je pokretač za BiH Centar savremene umjetnosti (SCCA) nosi naziv Zvono i u zemljama u kojima se dodjeljuje ime dobija po pojedincima ili umjetničkim grupama koji su u vlastitim sredinama pravili pomake na umjetničkoj sceni. Umjetnički iskorak grupe Zvono podrazumijevao je nekonvencionalno djelovanje i izlazak u javni prostor, bilo da je riječ o izložbama ili performansima koje su radili i na nogometnim stadionima i na obalama rijeka.
Paralelno sa radom u grupi razvijao je vlastiti umjetnički izraz te izlagao samostalno i sa grupom na brojnim izložbama u Jugoslaviji i van njenih granica. Učesnik je nekih od najznačajnijih međunarodnih simpozija skulpture, a njegovi skulptorski radovi nalaze se u javnom prostoru, poput Plutona s genetskom manom u Zenici, skulpture Miki Mausa u Pančevu i velikih skulptura od terakote u Kikindi. Najznačajnije izložbe s grupom Zvono desile su se i više od trideset godina od osnivanja grupe, poput učešća na velikoj postavci Art Turning Left u Tate Liverpool na kojoj je predstavljan uticaj umjetnosti iz cijelog svijeta na ljevičarske ideje od Francuske revolucije do danas.

Uz Jusufa Hadžifejzovića i Radoslava Tadića, Aleksandar Saša Bukvić osnivač je Jugoslovenskih dokumenata, najznačajnije manifestacije posvećene savremenoj vizulenoj umjetnosti na tlu Jugoslavije.

Nakon četrnaest godina života u Kanadi, Saša Bukvić se vratio u Sarajevo gdje je nastavio realizovati umjetničke programe u Galeriji Zvono, podržavati mlade umjetnike i umjetnice što je dio njegove cjeloživotne autorske i lične misije, uz fokus na uvezivanje teorije i prakse, te promociju mladih istoričara/ki umjetnosti.

• Saša, da li je ljubav prema vajarstvu i uopšte konceptualnoj umetnosti proizišla iz porodičnog posla slastičara u čuvenoj “Jadranki” u kojoj si od testa, šećera i marcipana pravio prve oblike i skulpture?
  
  Naravno da jeste. Moj stari je bio majstor… Nije bio likovnjak, nije nikakve umjetničke škole završio, ali učeći zanat slastičara naučio je kako se prave te figurice od slatkog materijala, kuvanog šećera, marcipana itd. Pošto je bio običaj da se prave ukrasi za torte, onda je on pravio jako lijepo te ukrase a ja sam gledao i učio od njega kako se to radi. Sa marcipanom sam lakše radio nego sa šećerom. Moj otac je stavljao šećer, vodu i sirup da se kuvaju na 800 stepeni da bi posle to izvadio da se prohladi i onda je prstima pravio ruže i cvjetove sve od šećera. Ja sam probao to sa njim da radim ali me je taj kuvani šećer jako pekao po prstima… On je valjda na to navikao. Znao je oko prsta da savija taj šećer i da napravi laticu ruže, umio je to sjajno da oblikuje što ja nikako nisam uspio da naučim… I onda kada on složi ružu, to je zaista izgledalo kao prava ruža. Bio je vrlo cijenjen zbog toga u Beogradu, on je inače beogradski majstor gdje je dugo godina radio taj posao, promijenio je nekoliko gazdi i onda je mogao taj zanat da prenese meni, tj. svome sinu što je i radio. Ja sam se naravno više igrao nego što sam ozbiljno radio, ali uvijek je bilo puno posla pa sam ja na brzinu pravio recimo neke portrete od marcipana i od linzer tijesta. Meni se vremenom svidjelo kako  to radim. Nekako me je taj rad u radionici sa tijestom, marcipanom i šećerom predodredio da upišem Akademiju likovne umjetnosti, odsjek kiparstva jer je to nekako bilo dio mene, da nešto oblikujem rukama. Tako sam upisao, te sam tako i završio studije. Najviše zahvaljujući mome ocu jer da je on išao na akademiju vjerovatno bi bio vrlo uspješan.
  
  
• Kako bi opisao sebe – kao umetnika, zanatliju ili si i jedno i drugo tj. dva u jedan?

U stvari, ovako ja razmišljam o tome. Ja nikada nisam bio pravi zanatlija, da baš volim zanat… Mada je moj stari govorio da ni on nije volio kad je počeo da radi, tj. kad je počeo da uči zanat ali ga je vremenom zavolio. Ja nisam imao vremena, bio sam preokupiran drugim stvarima pa nisam uspio da zavolim zanat. Tako da sam zanat kao zanat ja ne volim, ali volim umjetnost. To volim.

•  Čuvena galerija “Zvono” dobila je novi prostor u Sarajevu… U jednom si mi razgovoru rekao da su to dve galerije pod jednim krovom. Možeš li nam reći nešto više o tome?
  
  Galerija “Zvono” je više puta mijenjala mjesto i uvijek je to bilo u dogovoru sa gazdom. Ja nikada nisam imao veze sa šankom, pićem, parama itd. U suštini ja sam samo od gazde zahtijevao da mi daju prostor gdje bih ja mogao da pravim izložbe i da se ne miješaju u moj izbor i planove u vezi istih. Ono “Zvono” na Obali Maka Dizdara se jednostavno ugasilo zbog korone. Prvo nije radilo, pa je bio ograničen broj ljudi koji može boraviti u prostoru a ja samim tim nisam mogao da radim izložbe i otvaranja. Galerija “Zvono” je otprilike funckionirala po onoj formi da šank finansira zid tj. izložbu a da izložba finansira šank, tako da je to bila skoro savršena formula. Međutim, korona je predugo potrajala i onda je gazda morao da zatvori jer zaista nije imao nikakvih uslova za dalji rad i plaćanje računa. Tada sam ja pitao svoga prijatelja Jusufa Hadžifejzovića koji je inače organizovao izložbe u “Charlama” galeriji na Skenderiji koja je odmah preko puta galerije “Collegium Artisticum”, inače to je jako lijep prostor, da mi ustupi jedan zid da bih ja mogao da nastavim program “Zvono”. On je to meni i ustupio tako da ja sada ovdje pravim izložbe i svoj program. Često govorim o tome kako za razliku od “dve škole pod jednim krovom” mi smo napravili “dve galerije pod jednim krovom” ali na sasvim drukčijem principu, na principu spajanja a ne odvajanja.
  
  
• Kakav je plan i program budućih dešavanja u “Zvonu”? I šta je sve do sada organizovano u ovom novom prostoru galerije?
  
  “Zvono” kao galerija je alternativna galerija i mi nismo uvijek u mogućnosti, uglavnom zbog finansijskih problema, da imamo godišnji program nego imamo dvije-tri unaprijed dogovorene izložbe. Po tom principu i radimo… Vrlo smo fleksibilni, možemo da mijenjamo program jer većinski radimo sa umjetnicima koji znaju dobro galeriju “Zvono”, godinama su prisutni tu i tako mogu lako sa njima sve da se dogovorim. Do sada smo organizovali četiri izložbe u ovom novom prostoru… Prva je bila gošća iz Beograda Sandra Bartulić, onda je bio Salko Zuko, bio je Jusuf Hadžifejsović i sada nedavno je gostovala mlada umjetnica Adna Muslija koja je ovdje napravila sjajnu instalaciju. Adna je izgradila pravi zid u galeriji i onda ga je simbolično srušila, te je na neki način suštinski objasnila princip na kome “Zvono” i “Charlama” rade, tj. na zajedništvu. U ovom momentu sam ja napravio svoju izložbu pošto mi se pojavila jedna rupa u programu a posle moje izložbe ide izložba “Porodice Bistrih Potoka” iz Srbije koju vodi Božidar Mandić. On će doći ovdje, doneće izložbu u čijem sklopu će biti projekcija filma, te će održati i predavanje o radu “Porodice Bistrih Potoka”. Posle toga slijedi izložba Vanje Selakovića poznatijeg kao muzičara, on je frontmena benda Činčila. U suštini on je alternativni muzičar a manje se zna da je Vanja završio Akademiju likovne umjetnosti, da je magistar kiparstva kao i njegov otac sa kojim sam ja studirao. On će imati izložbu svojih crteža i imaće performans na otvaranju, vjerovatno muzički i ja se tome baš radujem. Posle Vanje ide još jedan umjetnik iz Beograda, Sović, on će izlagati svoje slike a poslije njega ide Emina Lagumdžija koja je mlada dizajnerka, takođe je završila akademiju i predstaviće se svojim radovima ovdje u “Zvonu”.
  
  
• Možeš li nam reći nešto više o tvojoj aktuelnoj izložbi “Keceljići”?
  
  Taj naslov dao sam svojoj izložbi zbog onog crtanog filma “Cipelići”, pa mi je bilo zgodno pošto obrađujem temu kecelja kao simbol servisa, kao simbol usluge i uostalom kecelje koje sam i ja nosio radeći u poslastičarnici moga oca, kasnije i u svojoj. Dobio sam ideju da radim ovu izložbu zato što sam osjetio da ljudi koje nose kecelje su nekako uvijek u drugom planu, tj. dok oni služe da se drugi zabavljaju. Ja sam to samo preokrenuo, dao sam keceljama ljudski oblik i stavio sam ih u situacije gdje one nisu servis, nisu usluga, nego one sada uživaju isto onako kako uživaju i njihovi gosti i ljudi koji trebaju njihove usluge.
  
  
• Pod istim krovom nalazi se i “Charlama” tvoga prijatelja i umetnika Jusufa Hadžifejzovića… Da li planirate u budućnosti neke zajedničke instalacije i projekte pod tim vašim krovom?
  
  Moj prijatelj i kolega Jusuf Hadžifejzović koga znam četrdeset godina i ja razmišljamo nekako na isti način, te smo u životu radili dosta projekata zajedno a jedan od najvećih projekata koje smo uradili bila su “Jugoslovenska dokumenta”, čuvena izložba koja će ostati upamćena u umjetničkoj istoriji prostora na kome se nalazila nekadašnja Jugoslavija. Sa Jusufom uvijek imam o čemu razgovarati, uvijek su ti razgovori bili na istoj talasnoj dužini. Što se tiče dalje saradnje mi moramo da uradimo neke preinake u samoj galeriji, te tako planiramo da radimo i neke programe, tj. zajedničke projekte. Posebno bih sada istakao saradnju “Charlame” i galerije “Zvono” sa “Collegium Artisticumom” koji je dobio novog direktora Elvedina Poturka koji je vrlo agilan i vrlo rad da sarađuje sa nama pa smo mislili da zajedno sa “Collegiumom Artisticumom” radimo neki rimejk “Jugoslovenskih dokumenata.” Naravno to je još uvijek na dugom štapu, još se vrše pregovori oko te izložbe ali nam je to sada neki svetao cilj.
  
  
• Šta je za tebe materijal kojim stvaraš tj. kako Saša Bukvić doživljava svoje alate i materijale?
  
  Skoro da nema materijala sa kojim nisam radio. Kao vajar na Akademiji sam prvo radio sa glinom i sa gipsom, a kasnije sam počeo da radim sa drvetom i metalom. S obzirom da sada u ovom momentu nemam uslova za neke kiparske radove ja sam prešao na platno i boje, mada ja nisam slikar i nisam siguran da li znam slikati. Moja aktuelna izložba “Keceljići” predstavlja ono što sam ja pokušao u slikarstvu… Radio sam je sa vrlo malo boja i mislim da rezultati nisu loši. Kada budem imao prilike, prostora i odgovarajuće uslove vjerovatno ću se vratiti skulpturi.
  
  
• Poznat si kao neko ko pored svoje umetničke discipline konzumira i ostale vidove umetnosti a ja bih tu pre svega izdvojio književnost. Ko su tvoji omiljeni pisci?
  
  To je teško pitanje. Ko bi sad to sve mogao da nabroji a da se neko važan ne propusti. Da pođemo od domaćih pisaca… Posebno cijenim Miljenka Jergovića, Semezdina Mehmedinovića, Almina Kaplana, Vuka Rodića, pokojnog Bekima Sejranovića… To je od bosanskohercegovačkih savremenih pisaca. Od klasika naravno da volim Ivu Andrića, Mešu Selimovića, Skendera Kulenovića to se nekako podrazumijeva. Što se tiče srpskih i hrvatskih pisaca tu ubrajam svakako Mirka Kovača, Svetislava Basaru, Dragana Velikića, Ivicu Đikića itd. Mislim da je i za likovne umjetnike veoma važno da čitaju, jer po meni od književnosti sve polazi. Čitajući jedan likovnjak može itekako da unaprijedi razmišljanje o svom likovnom  radu. Tako da bi svim mladim likovnim umjetnicima preporučio da čitaju što više mogu.
  
  
• Kao neko ko je veći deo svoga života proveo u Sarajevu verovatno imaš deo grada, haustor, most koji ti mnogo znači… Hoćeš li nam reći koji je to kutak u kome ti sanjaš ovaj grad?
  
  Moj dio Sarajeva je Grbavica. Na Grbavici sam odrastao, proživio sve što jedan mladi čovjek može da proživi… Od škole do prvih ljubavi, pa sve do posla, zabave, druženja sa svojim komšijama, prijateljima. Svako ima u Sarajevu svoju raju, raja je jedan fenomen koji je karakterisičan za Sarajevo, ne znam kako se to zvalo u drugim dijelovima Jugoslavije, dakle svako je ovdje imao svoju raju. Moja raja bila je u onom dijelu oko slastičarne “Jadranka”, tu je bila moja mladost i prostor gdje sam ja stasavao.
  
  Razgovor vodio Srđan Sekulić.