„Idem, tražim se, polako obilježavam put, ne da bih se vratio, nego da znam odakle da nastavim,“ zapisao je u svojoj monografiji slikar Džeko Hodžić (Godijevo, Crna Gora 1950). Bogatstvo tih putovanja, znakova i raskrsnica, osebujnost duha i temperament proiciraju ekspresije na mnoštvu slika u njegovom ateljeu na Alipašinom Polju. Ovo sarajevsko naselje izniklo je sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Zbog nedostatka kulturno-umjetničkih i inih institucija dobilo je etiketu „spavaonica naselje“. Zato je zanimljivo pogledati pažljivije u njega i otkriti da se upravo na tom polju nalazi nekoliko umjetničkih ateljea nezaobilaznih u bosanskohercegovačkoj likovnoj mapi ali i historiji umjetnosti Bosne i Hercegovine. U jednom od njih posljednjih decenija na Alipašinom stvara i Džeko Hodžić. U umjetnost je ušao kroz srednju školu u Peći (Kosovo) a 1977. na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu dobio zvanje akademskog slikara.

Ništa na ulazu zgrade ne upućuje da na njenom zadnjem spratu nastaju apokalipse, da se risa raj i pakao, odgonetaju stari mitovi, susreću se prošlost i budućnost… Ništa ne upućuje da su na petom spratu život i smrt u stalnom agonu na Hodžićevim platnima. Sam ulaz u zgradu, u taj haustor, ne razlikuje se od okolnih a ipak urastao je u sve asocijativne igre koje potiče sam toponim u kojem je riječ polje.

„Moj atelje liči na mene,“ kaže slikar uz dobrodošlicu u prostor u kojem njegova kreacija nastaje. Iza leđa mu je plakat izložbe iz 2014. godine – na bijeloj pozadini crni šešir preko kojeg golemim slovima piše Džeko Hodžić a na njegovom obodu je tekst Izložba iz kolekcije „Ja, moji prijatelji, kolege i rodbina“. Šešir je još jedna od asocijacija na ovog slikara. Umjetnikov atelje je negativ njegovog rada. Tu vidimo iskustvo, emocije, naslijeđe. U sobi stvaranja su predmeti koje je umjetnik okupio u ćošku a pamte njegov i tuđe živote. Mitsko i dunjalučko. Tu je i veliki sat da podsjeti na vrijeme, preciznost ili relativnost tačnosti njegovog mjerenja. Iz malenog hodnika, zbog slabog osvjetljenja, terasa na kojoj je skulptura načinjena od nagorjele grede nečije kuće, čini se kao jedina prepreka između posmatrača i neba. Jer ono uokviruje cijeli prizor crnog nišana. U daljini su krovovi susjednih zgrada, kojih kao da se ne tiču dešavanja na Džekinom balkonu – nagorjela greda, svjedok nečijeg uništenog doma. Nazremo miris paljevine, davno izgorjelih domova čiju DNK umjetnik utvrđuje; ili prosto prolaz kroz taj hodnik suprostavljen plavetnilu možemo tumačiti kao put do spoznaje. U tom čudesnom mozaiku naziremo detalje koji nam otkrivaju umjetničku intuitivnost vremena koje dolazi ili kojim koračamo… 

U malenom hodniku ateljea u kojem umjetnik i živi, nalazi se kolekcija šešira za svaku i iz raznih prilika. Na vratima su posteri sa još nekoliko Džekinih kolektivnih ili samostalnih izložbi, a izdvajajući ih, on na vlastitoj umjetničkoj mapi podcrtava puteve i raskršća ili pak rampe pred kojima se u svojoj kreaciji našao.

U studiju, stropovi su visoki a platna velika i mala u nizovima i bez galerijskog reda dodiruju se, naslanjaju ili se međusobno nadrastaju. Iako umjetnik govori da su ona reprezentativna i preglednija u izložbenim prostorima tu, u njegovom intimnom svijetu, slike imaju drugačiji ritam. Odašilju intimniju ekspresiju nutrine. Nadglasavaju se. Njihov damar je drugačiji. Kardiogram. Ima u tome ponešto dramskog: kao i u pozorištu trenutak je neponovljiv; tuba boje nikad nije ista iako je na njoj uvijek otisak istog majstora. Razlika onog što boji atmosferu teatra i ateljea je u refleksiji neba koja kroz goleme prozore tumači svako pojedinačno platno. Nju u ateljeu domaćin/umjetnik ne može kontrolisati.

U centralnom dijelu Hodžićevog ateljea je veliki portret koji je nastao iz malih crteža koje je umjetnik zaturio nekoliko decenija i nedavno ih opet otkrio. Iza portreta koji autoritetno komunicira sagostima je poliptih “Raj, Dženet – Pakao, Džehenem”. Velika platna nastala su u godini pandemije iako ga je tema zaokupljala od dječačkih dana. Na sijelima je slušao razgovore odraslih i nije mu bilo jasno kako i zašto smrt odnosi djedove, amidže… U dječačkoj glavi prizivala se slika zagonetnog pojma duše; interesovanje je nastavio i u umjetničkoj školi dok je izučavao drevne civilizacije poput egipatske ili mezopotamijske, te priče o zagrobnom životu, rastanku tijela i duše i njenom putovanju. U pripremi teme iščitavao je dosta religijskih, duhovnih mitova ali i književnih djela poput Danteovog pakla ili El Gazalija koji o duši piše kao o maloj hurmi.

Spomenuti radovi došli su nakon decenijskog, u nekoliko ciklusa, bavljenja temom apokalipse. Zanimljivo je da 2014. godine kada je švedski slikar Syqri Gjurkaj boravio tj. spavao u ateljeu Džeke Hodžića, na mjestu gdje su trenutno platna Raja i Pakla bio je triptih Apokalipse koju je Šveđanin u svom eseju naslovio „Apokalipsa ili ‘bosanska Gernika“.

Inspirirana djelom iz ciklusa „Apokalipsa“ pjesnjikinja Jasmina Hanjalić je napisala:

„eto tu, gdje bivši čovjek opet je bio besmislena meta

mula Zahid sa strane tiho moli milost za svoga unuka

ovog što mu ruka jeza nad uvijek mokrim platnom.“

Posebno je interesantno da zadnji radovi iz ciklusa Hodžićeve „Apokalipse“, javnosti predstavljenje u martu 2020. godine, najavljuju ono što smo živjeli u godini i pola za nama. Na njima je evidentna umjetnička intuitivnost koja najavljuje / predskazuje dešavanja prije nego smo kadri imenovati određene pojave – skulpture iz tog ciklusa nalikuju slikama kojima su nam naučnici u zadnjoj godini ilustrovali pandemiju koju živimo.

Dušan Đokić u eseju o Hodžićevom ciklusu „Ljudi iz sjene I“, nastalom osamdesetih godina prošlog stoljeća istakao je crtež kao osnovu poetike ovog slikara, te da „uprkos studioznosti pozađa i razrađene akademski shvaćene baze i percepcije realia, već se u njemu  nahodi jedna viša i duhovnija simbolika, građa specifične vrste, koja u najdubljem korenu seže do narodnog nasleđa…“

Upravo ovakvo čitanje njegovog rada, korespondira sa mislima koje je umjetnik ispisao u monografiji time nas uvodeći u svoj rad: „Dokle god neki običaj, mit, legenda živi u narodu prošlost nije okamenjena. Ona napaja, inspiriše i donosi kreativnim uzletima stvaraoca i stvaralaštva.“ Studiozan i dobar crtač, u svojim radovima Hodžić nam tumači i najavljuje život uklesan u kamenu i oslikan još u Altamiri, u kodiranju života podcrtan mitom ali i prekriven plemenskom maskom. Bojom, posebno na velikim platnima, pokatkad zavrjeđuje da ga se zove balkanskim Šagalom a dok nagorjelim gredama bosanskim radi umjetnički DNK umjetničkim forenzičarem. Kada skine šešir u svom ateljeu Džeko Hodžić je poslovično dobar domaćin koji služeći hurme sugerira da se jede neparan broj a da to ne bude jedna već tri. 

Saida Mustajbegović

Saida Mustajbegović rođena je u Prijepolju 1976 (Srbija). Istraživačica, pripovjedačica i pjesnikinja. Studirala sociologiju, novinarstvo i književnost u Sarajevu. Bila je novinarka, kolumnistkinja i urednica u nekoliko bosanskohercegovačkih medija, danas profesionalno fokusirana uglavnom na društvena i humanistička istraživanja. Istražuje transgeneracijske traume i narative koji se reflektuju u kulturnim obrascima Balkana te utjecaje i dosege angažirane umjetnost između dva svjetska rata ali i danas. Piše prozu i poeziju, u kojima se raznolikost i međusobno prožimanje bosanskog društva prepliću s umjetnički utjecajima. Bavi se i dokumentarnim filmom. Živi u Sarajevu.