Nekada se Sarajevo zvanično završavalo na jednoj od svojih malti, onoj najpoznatijoj čije je ime Dolac-malta. Zato je i u svakodnevnom govoru ona često skraćivana samo u Malta, a one druge sarajevske malte, npr. Koševska na početku današnje Nahorevske ulice ili ona blizu groblja Hambina carina uvijek su imale toponimske dodatke kao objašnjenja. Sve su sarajevske malte malte, a samo je Dolac-malta Malta. To naselje Malta nazivala se, od početka prošlog vijeka, i Mali Rim. Bilo je to radničko naselje, sa kućicama i bašticama, nastanjeno katoličkom radničkom klasom doseljenom iz svih uglova crno-žute monarhije da rade na željeznici i oko željeznice. Nisu to bili tzv. kuferaši kako to danas vole da tvrde poluobaviješteni i frtalj-obrazovani objavljivači vlastitih romana jer se tim posprdnim imenom nazivao samo određeni broj viših birokrata-beamtera koji su u Bosnu dolazili nakratko i sa prvenstvenim ciljom da se ili opare ili dokažu na početku karijere pa da steknu kakav položaj u Beču ili u nekom drugom centru Monarhije. U neposrednoj blizini nalazila se poznata tzv. Stara stanica i različite željezničke radione, u stvari fabrike, temelji lokalne industrije, danas rasprodati u bescjenje i pretvoreni u tržne centre odnosno gradilišta za očajno ružne, mastodontske, nebodere, kao onaj komični ali zloguko ružni Sarajevo-Tower. S druge strane Miljacke, paralelno sa Maltom nalazi se prigradsko naselje Hrasno. Mada je u njemu još za vrijeme NDH podignuta interesantna i arhitektonski vrijedna džamija u stilu Moderne, Hrasno će, kao gradsko naselje, nastati tek u komunizmu. Na sreću svojih stanovnika, Hrasno će, najvećim svojim dijelom, biti izgrađeno u vremenima vrhunca socijalističko-jugoslovenske arhitekture i urbanizma, od sredine šezdesetih do kraja sedamdesetih godina XX vijeka. Novi most, napravljen da spaja Maltu i Hrasno, dobio je, kao nastavak, široku ulicu koja se penje prema brdu što podsjeća na najljepše dijelove San Franciska. Zbog širokih ulica i blagog brdskog uspona, sa dosta zelenila i sunca, to je jedan od naljepših krajeva za život. Ta ulica koja se sa mosta produbljuje u brdo nekada se zvala Ivana Krndelja. Dobila je ime po hercegovačkom Hrvatu, starom komunisti i učitelju, koga su ustaše zatukli na samom početku II svjetskog rata. Kako se danas ta ulica zove ne znam, a nije mi ni važno. S desne strane, ukoliko prilazite sa Malte, tik uz Miljacku nalaze se tri lijepa nebodera plavo-bijelih fasada, a oni zaista veoma sliče neboderima u Park-naselju u Centru. U jednom od tih nebodera, najbližem ulici, na gornjim spratovima, oko četrnaestog ili petnaestog, zadnjih petnaestak godina svoga života proveo je učenjak Muhamed Hadžijahić skupa sa svojom ženom Fehma-hanumom koja mu je bila pratilac i podrška preko četrdeset godina, od Sarajeva do Zagreba pa u Rašu zatim u Mostar i natrag u Gradačac te najzad u njihovo rodno Sarajevo.

  Doktor Hadžijahić, kako ga je većina ljudi zvala, i Fehma-hanuma poklonili su mi svoje prijateljstvo na samom početku moje karijere i to je bilo za mene izuzetno, neočekivano i zapravo nezasluženo, priznanje. Na prvoj izložbi koju sam kao muzealac organizovao prisustvovali su otvorenju i upoznali se sa mnom, a na drugoj izložbi već je bila samo Fehma-hanuma. Doktor Hažijahić ležao je teško bolestan od raka i nije izlazio iz stana u vrijeme tog drugog otvorenja. Posjećivao sam ih jednom sedmično; išao sam njima na čaj po turskom adetu jer su bili među rijetkima u Sarajevu koji su uzbijali taj adet. Čajdžije su se tada svi međusobno poznavali, poput današnjih ljubitelja nekih malo ozbiljnijih i opasnijih supstanci. Još prije nego što sam upoznao doktora Hadžijahića pročitao sam sve što je on napisao a bilo je objavljeno, jer je taj čovjek mnogo više napisao nego što mu je bilo dozvoljeno da objavi. I od oca i od najbližeg kućnog prijatelja, velikog orijentaliste Hazima Šabanovića, svi smo mi, još u djetinjstvu, čuvavali za učenog čovjeka koji je sve pročitao, koji govori mnoge jezike, koji pamti desetke stranica knjiga i govori ih naizust, i koji ne mari da se trucka tri dana po užasnim autobusima i još užasnijim putevima da bi negdje oko Gostivara ili oko Maržića blizu Sjenice pregledao neku knjigu odnosno fotografisao neki kamen sa natpisom. Vezivale su nas i čudno isprepletene indirektne porodične veze. Na  Koševu, u našem komšiluku, živio je njegov mlađi brat, vrsni sarajevski ljekar sa čudnovatim imenom Hasan-i Senâjâ koje je naslijedio od rođaka, carigradskog advokata i pisca sa kraja XIX vijeka. Senâjâ je bio oženjen Naidom, ćerkom jednog od osnivača Medicinskog fakulteta akademika Ibre Brkića. Naidina majka bila je tatina rodica, iz stare jajačke kuće Hadžiosmanovića. I danas se sjećam ponosne gospođe, elegantne kao Margaret Tačer ali mnogo ljepše, kako ide uz Koševo – niz Koševo. Iznenadna smrt ćerke Naide slomila je tu ponosnu ženu, do tada jaku kao kremen-kamen. Kasnije će se i jedan od doktorovih sinova, rahm. Zijad-Zijo, oženiti iz Jajca i opet našom rodicom i tako se povezati sa nizom kuća u međusobnom srodstvu (Kršlak, Filipović, Ljubović, Hafizadić, Idrizbegović, Džinić). Rahm. Zijo umro je od novinskih kleveta, bez izvinjenja, i to vrlo brzo nakon što su zakon i sud rekli da su i optužnica protiv njega i novinske tvrdnje čiste klevete.

  Doktor Hadžijahić se rodio u staroj učenjačkoj sarajevskoj porodici koja se nekada davno, još krajem XVIII vijeka, u Sarajevo doselila iz Gornjeg Vakufa. Predak familije bio je bosanski pjesnik na četiri jezika, Muhlisi koji je bio intimus Hekimoglu Ali-paše, pobjednika u boju pod Banjom Lukom 1737. godine. Muhlisi je pisao panegirike tome paši, ali je, pored jednog stihovanog putopisa u Mekku i Medinu, napisao i neke pjesme u kojima ismijava svoje vrijeme kao vrijeme lažnih diploma i kupovanja položaja. Po dolasku u Sarajevo, članovi porodice postaju nasljedni imami Careve džamije, druge po važnosti u Sarajevu. Odlikovao ih je lijep glas i dar pamćenja pa su svi bili hafizi-ljudi koji znaju Kur’an napamet. Nesvakidašnje pamćenje koje su svi primjećivali u doktora Hadžijahića bilo je rezultat te porodične tradicije i nasljeđenog dara, kao muzikalnost u porodici Bach. Doktor Hadžijahić bio je briljantan đak sarajevske gimnazije i briljantan student Pravnog fakulteta u Zagrebu, a na istom fakultetu  doktorirao je sa tezom iz pravne historije Sarajeva. Govorio je i čitao brojne jezike, a još kao dječak počeo je da stvara vlastitu biblioteku. Bibliofilija je bila njegova glavna strast. Svaki stan u kome bi živio bivao je zatrpan knjigama i papirima sa ispisima, a njegova žena i sinovi tu su strast podnosili bez primjedaba. Bez podrške porodice tako specifičan čovjek nikada ne bi mogao da djeluje na onaj način na koji je djelovao. U vremenima prije interneta i mobilnog telefona, doktor Hadžijahić je pismima održavao komunikaciju sa učenjacima na svim kontinentima i trudio se da dobije podatak o svakoj knjizi ili naučnom radu na teme Bosne i Balkana. Njegova specifičnost bila je da je on bio, kako sam to napisao prije trideset i četiri godine, posljednji bosanski polihistor. On je bio čovjek koji je bio podjednako verziran, dubinski, u bosansku historiju i IX i XX vijeka. Svi aspekti historije, onako kako Francuzi zamišljaju totalnu historiju, njega su zanimali. Tako je napisao prvi naučni rad u nas o astrologiji u praktičnom životu Bosanaca, kao i prvi naučni rad o akšamluku, običaju predvečernog umjerenog konzumiranja alkoholnog pića sa mezama. Trideset godina kasnije to su postale teme pomodne u svjetskoj nauci. On je takođe znao da je znanje nepreplovivo more i da niko ništa ne može do kraja da završi i sam objavi. Zato je bio sretan kada ljudi odaberu neku, prema njegovom mišljenju, značajnu temu, a i sam je mnogima savjetovao teme za obradu i nesebično im davao građu i savjete, sve do detaljnog editorskog rada koji bi mnogi danas nazvali koautorstvom. Ljudi bi se zabezeknuli kada bi saznali iza kojih sve nadriveličina stoji Hadžijahićev savjet. Vrijedan kao Švabo, sav predan nauci, on je u mnogih izazivao strah, zebnju, ljubomoru i ljudi, čak i oni kojima je svesrdno pomagao, često su mu podmetali. Nije bio lak taj njegov život, a on ga je časno živio i ostavio djelo koje traje.

  To bi svako dovoljno pošten mogao zaključiti čitanjem doktorovog ogromnog opusa. Ali trebalo je Fehma-hanumu i doktora izbliza poznavati da čovjek shvati o kakvom se ljudskom blagu tu radilo. Jer džaba znanje ako ga ne prate poštenje i ljudskost. Prvo o Fehma-hanumi. I sama iz starih sarajevskih porodica Strik i Hemezanija (pradavni sunitski emigranti iz Perzije) Fehma-hanuma je u sebi sjedinjavala, na najljepši način, Istok, Zapad i Bosnu, Svijet između Istoka i Zapada. Nesvakidašnje lijepa, sve do smrti― a živjela je jako dugo― Fehma-hanuma bila je dobra, odana, znatiželjna, pametna. Naginjala je, kao djevojka, ljevici i svoga muža, naakon vjenčanja, povezala je sa Valterom i ostalim sarajevskim ilegalcima. Radila je u nekadašnjoj čuvenoj biblioteci Radničke komore u Sarajevu, skupa sa mojom tetkom Ferihom Kulenović-Bostandžić, ženom poznatog ilegalca ing. Agana Bostandžića koga je GESTAPO brutalno likvidirao. Kako je govorila moja tetka Feriha, Valter bi ponavljao da niko živ ne bi mogao pomisliti da lijepa pomodarka Fehma, snaha imama Careve džamije, prenosi povjerljivu poštu i Valterovu i drugih komunističkih vođa. Nakon udaje i odlaska u Zagreb, Fehma bi izvodila u šetnju svoga tek rođenog sina Seada, kasnije poznatog sportskog novinara u Sarajevu, i šetala ga u kolicima po Ilici, a ispod malog Seada u benkicama ležala bi Titova pisma Bakariću i Hebrangu. Nije se time hvalisala, nego je kroz šalu govorila da je tada toga nije bilo strah, a sad kada priča o tome drugačije bi gledala na takve poduhvate. Zahvaljujući svojoj ženi, doktor Hadžijahić koji je imao visoki položaj u Muftijstvu u Zagrebu bio je u stalnom kontaktu sa ZAVNOBiH-om jer je i sâm bio liberalni antifašista. Nije bio komunista, ali je bio protiv Hitlera. Govorio bi mi da je njegovo rano antihitlerovsko opredjeljenje odlučilo čitanje nekada čuvenog zagrebačkog časopisa Nova Evropa koju je u Zagrebu osnovao Pančevac dr Milan Ćurčin, avangardni pjesnik, neponovljivi prevodilac Ničea i liberalni društveni komentator.

  Sa ljudske strane, mene je fascinirala doktorova jednostavnost i demokratičnost. Kada smo se upoznali ja sam mu se obraćao sa Vi ali je on insistirao da pređemo na Ti. Mrzim majestetične plurale i takve kerefeke, govorio bi. Njemu je svako ko je nešto znao o Bosni ili o bilo čemu što ga je interesovalo bio značajan. Svjestan svoje veličine, nije bio ljubomoran na tuđa dostignuća. To baš nije naš način djelanja i ponašanja. Dugotrajna bolest učinila je da on dobro svede račune sa sobom i sa Svijetom. Tolike ružne stvari koje su mu ljudi činili oprostio je jer je vjerovao da on nije Sudija, nego da je samo u jednom dijelu svog života bio sudac-činovnik. Vjerovao je u Boga na jedan fini, nenametljivi, antiritualistički, od fanatizma udaljeni način. Kad je već bio u zadnjoj fazi bolesti u njegovom neboderu izbio je požar na nekom od nižih spratova. Oni, kao i drugi stanari sa tih viših spratova, zapravo nisu bili u stanju da se evakuišu normalnim putem, čak i kad bi već nemoćni doktor mogao da hoda. U ta vremena javne službe u nas su još savršeno djelovale i vatrogasci su došli sa najvišim rampama i efikasno evakuisali stanare sa najviših spratova, bez ikakve povrede i štete da bi zatim ugasili požar. Kad sam ga pitao je li osjećao ikakav strah, odgovorio je doktor da se brinuo samo za Fehmu a njemu stvarno, u takvoj bolesti, baš nije do toga da se boji smrti nesretnim slučajem. Jednog dana došao sam kod njega jer je molio da navratim da porazgovaramo o jednom intervjuu koji je veliki historičar Sima Ćirković dao tada uticajnoj beogradskoj Književnoj reči. U tom intervjuu, Ćirković je, već sredinom osamdesetih godina, upozoravao da ljubav prema prošlosti može da odvede u rat oko prošlosti i, neizostavno, u pravi rat. Na odlasku, doktor mi se obratio na sljedeći ančin: “Hvala Ti što si udovoljio želju jednom teškom bolesniku. Teškom bolesniku koga nikada više nećeš vidjeti.” Sve mi je to bilo čudno. Doktor je zaista izgledao loše, ali takav je izgledao mjesecima. Sutra naveče njegov sin rahm. Zijo telefonirao mi je i rekao da je doktor umro. Doktor je, opet, najbolje znao. Ponoviću: poseban dar za mene bilo je prijateljstvo koje su mi poklonili Fehma-hanuma i doktor.

Nenad Filipović rođen je u Sarajevu 1962. godine. U istom gradu maturirao na Prvoj gimnaziji: klasični odsjek (latinski i starogrčki), a diplomirao orijentalistiku (turkologija, arabistika, iranistika i islamistika). Magistarske i doktorske studije iz historije Novog vijeka i islamistike studirao i uspješno završio u Beogradu, Beču i Princetonu. Ima jednu magistarsku tezu u rukopisu, a dvije doktorske takođe u rukopisu. Bio kustos Muzeja grada Sarajeva, asistent Balkanološkog instituta SANU u Beogradu, kataloger islamskih rukopisa  u Firestone Library-Princeton University, asistent-istraživač na Princeton Univerzitetu, savjetnik Kulturne fondacije ENKA u Istanbulu. Trenutno voditelj Osmanskog arhiva Orijentalnog instituta u Sarajevu. Objavio preko 30 naučnih studija u periodici i dvije naučne knjige. Tri naučne knjige ima u rukopisu u svom koferu. Novinske članke nikada nije brojao. Voli da sluša Ferenca Fricsaya i Mariju Nemeth, pored mnogih drugih. Odmara se tako što ide na pijacu pa kuha po istilahu. Otac jednog sina kojim ima svaki razlog da se ponosi.