Ferida Duraković – Božje drvce, Sarajevo

                                 M.H.

                        3.

Stizao ovaj nas je grad, stezao u zagrljaj i oko vrata.
Posmatramo ga s visoka –
cezari trenutka, udišuć njegov dah:
tijela ljudska, behar božanski; žamor stanica
i mir japanske trešnje u bašti Muzeja;
one što nam bijahu dragi i što nam se u njedrima sviše.

Jedan između nas rukom mahne
prema srušenoj kuli u visini – kao da dozvolu daje
da se iznova zida, i kaže:
Ipak je nevjerovatan ovaj grad.
Spustimo se s visine.
Potrebno je sa više skromnosti gledati
u lice istorije. Samo tako ogledaćemo se
u sebi: koliko bijasmo usred sirotinje i sjaja?
Ni siroti, ni sjajni,
već onako – da nam, boj se, ne dopadne ni jedno.
Svaki je za se otkidao od onog što osvajahu
i gordiji i veći
računom prostim i uzvišenim: sabiranje, množenje,
dijeljenje, oduzimanje…

Pođimo, onda, i mi,
vazdušnoj kuli gospodari – spustimo se do grada
tihi i svačim povrijeđeni.
Kliznimo niz dlan ulice, kao kapi…

… da nam se ne ostvare snovi. Svi su isti:
sabiranje, množenje, dijeljenje, oduzimanje…

4.

Koliko je važno – radovati se. Svemu!
I zatvorena vrata prihvatiti kao dar!
A ti, ako ne znaš radovati se, raduj se
vještini onoga koji zna! Dobri moj,

tamo napolju ništa ne valja:
ni mjesto, vrijeme, ni radnja. Ali zar se mora
poštovati to staro jedinstvo naše drame?

Šetnja je za drugo. Sklopljenih očiju da se
kroz magline krene, kao u ratu, prema Suncu,
na brdo iznad grada, na kulu. Ako ikad
budeš radostan u ovom gradu, zovni me:
prisutnost svjedoka bitna je istoriji svakoj.

U ovom gradu, kažem, u naprsloj zemljanoj zdjeli
iz koje ističe nježnost i smrad, u ovom
nevjerovatnom gradu ima drveća koje, o radosti,
prema nebu raste,
kao nigdje!

11.

                                    (S, grad bez Orijenta)

U zanosu koračaj
I misli na mene:
Ja sam Grad. Ja sam tvoje lice.
Zajedno smo kopriva i behar
u oku robinjice
sa Orijenta.

U očaju koračaj.
Ja ću misliti na tebe:
ti – osamljen i sitan – ti si moje lice.
Zajedno smo krasta
i srma preko raste
na tijelu robinjice
sa Orijenta.

U ljubavi koračaj
na mene ne misleći
s robinjicom pod ruku:
Tek zajedno smo mala istorija smisla.
Ja – lice tvoje. Ti – lice grada
Sa Orijenta

12.

                          (Letovo dijete)

Pođimo gradu u visine, tihi i, rekoh,
svačim povrijeđeni. Dovoljno stari
da nas padovi plaše, dovoljno mladi
da nas padovi mame.

Patetičan je dan,
blizak našem takozvanom srcu.
Za druge bojim se, za svoj uznemireni um.
Sa dlanovima od prašine i sladoleda.
Sa gradom. Sa domovinom.

Jekovac čeka. Još: da se poleti samo
sa kamenjam i psovkama, odozgo,
pa u mutno krilo rijeke.

Bi zadrhtala zova iznad vode.
Bi ptica prhutnula, sa dušom.
Bi zažalio dan svijetao, julski,
što eno opet neko sa rijekom nedostojno čini.
Bi to bilo sve.
Pa ništa.