Knjige i slike rastočene u sjećanju, tvore likovne memorije i reispisuju se emocijama kojima je ispunjen svaki milimetar ateljea Edina Numankadića (Sarajevo, 1948.). Isprepletenost objekata iz slikarevog života, malih fotografija portreta iz različitog životnog doba, platna i umjetničkih instalacija – kutija, naglašeni su starim dječjim igračkama. Najčešće su to lutke čija su lica pod maskama.
U pola stoljeća umjetničkog stvaranja, Numankadić nije mijenjao atelje na Alipašinom Polju gdje je nastao skoro cijeli njegov opus. Ciklusi i etape nazvani su „Boja, prostor, vrijeme“, „Tragovi“, „Svjedoci postojanja“ i „Slike/Zapisi“. Prostor je dobio 1980. godine kada je gradonačelnik Grada Sarajeva bio Emerik Blum(Sarajevo, 1911 – Sarajevo, 1984). Mudri inženjer isposlovao je da se u C i B fazi naselja mladim umjetnicima dodijeli šesnaest ateljea. Gradilo se osamdesetih godina prošlog stoljeća a cijena ateljea uključena je u proračun zgrade tako su ih slikari dobili bez nadoknade. Upravo to je bio preduslov, da mlada generacija rasterećena egzistencionalnim krene u nova istraživačka pa i avangardna putovanja.
U hramu Edina Numankadića, na unutrašnjoj strani ulaznih vrata, poster je na kojem je ruka i piše „Bosna na dlanu“. Sve što je iza tih vrata jeste domovina ili kako je umjetnik voli i čita, tradicija koja je vidljiva u njegovim najranijim radovima ali i cijeli svijet koji nam donosi pod utjecajem francuskog nadrealizma i američkog ekspresionizma. Između hodnika i ostatka ateljea je golemi starinski sat, uspomena na Edinovog djeda Hakiju Numankadića. Na njemu je i umjetnička intervencija citat rumunjskog pisca Ciorana (Rasinari, 1911 – Pariz, 1995):
„Šta radiš?
Čekam se. „
Sarajevo 1992./96
Djed je važna figura u životu ovog slikara. Jedini crtež koji je u ateljeu upravo je njegov i nastao je 1967. godine. Nekoliko godina kasnije starac će ispuniti umjetnikovu želju i poslati ga u Pariz. Taj put obilježio je cijeli umjetnikov opus a prethodio mu je susret sa djelima Behaudina Selmanovića (Pljevlja, 1915 – Sarajevo, 1972) na čijim su platnima nerijetko elementi tradicionalne primijenjene umjetnosti.
U ugodno razigranoj atmosferi Numankadićevog ateljea izdvajaju se police prepune knjiga. S obzirom da je prostor građen namjenski, zid na kojem su visok je šest ili sedam metara. Nizovi asociraju na lotre kojim idemo ka uzvišenom, neuhvatljivoj memoriji spoznaje i shvatanja svijeta. Zid s knjigama komunicira sa ostatkom prostora u kojima su naslonjeni, jedan na drugi, slikarevi radovi iz svakog ciklusa. U njima dekonstruiše svijet naglašavajući ga nekad tragom u sivoj podlozi, nečitljivim zapisom koji posmatrač osjeća ali ne razumije ukoliko ne uđe u vlastito sjećanje koje projicira sliku. Nije slučajna veza između platana i knjiga: studirao je Pedagošku akademiju, odsjek slikarstvo i na Filozofskom fakultetu u Sarajevu uporedo je studirao na katedri za južno-slavenske jezike. Diplomski rad na Akademiji bio je „Kleeovi magični kvadrati transponovanje bahove muzike“. U jednom ćošku zakačeno je malo platno koje asocira na Kleeove kocke a nastalo u Numankadićevim studentskim danima. U ciklusu „Tragovi“ pojedina platna asociraju na notne zapise, što provocira da gledajući ih čujemo vlastitu muziku.
Između knjiga i platana, na podu ateljea su kutije, instalacije nastale uglavnom od 1992. do 1995. kada je umjetnik koristio sve što mu je dostupno da bi radio. Radio je sa kutijama u kojima su bile slikarske boje. I to ima zapravo posebnu simboliku: u njima su smješteni predmeti, klikeri, meci itd. koji pokatkad imaju i odraz u ugrađenom ogledalu. Iz granatiranog stana u Hrasnom, koristio je ravne plohe razvaljenog namještaja za slikanje. Na jednom je, do sada neizlaganom, u sivu podlogu uronio dosta malih predmeta koji su činili njegov netom razoreni dom.
Numankadić je sudjelovao u duhovnoj odbrani rodnog grada; učestvovao je u mnogo izložbi a posebno značajna iz tog perioda je „Svjedoci postojanja“. Nerijetko se sjeća momenta kada je u momentu suočen sa borbom za fizički opstanak, iščekivao pokraj faksa naslovnu stranicu The New York Times s njegovim radom.
U pedeset godina umjetničkog djelovanja dva puta je učestvovao na Venecijanskom bijenalu, imao je četrdesetak samostalnih izložbi a bio je učesnik i na preko trista kolektivnih u zemlji i inostranstvu. Dobitnik je preko 20 vrijednih nagrada a nedavno ga je francuska vlada odlikovala ordenom francuskog viteza umjetnosti i književnosti.
U Numankadićevom ateljeu bile su mnoge diplomate al i umjetnici. Često prepričava razgovor sa Susan Sontag koja mu je rekla koliko je za umjetničko stradanje važno to tragično iskustvo rata koje je živio. Družio se on i sa mnogim drugim važnim umjetnicima i intelektualcima sa ovih prostora ali i iz cijelog svijeta. Nikad nije želio otići iz Sarajeva jer tu je njegova familija već tri stoljeća. Ali da bi živio umjetnost napravio je kompromis: za tri sata slikanja u ateljeu, radio je osmočasovno radno vrijeme u Olimpijskom muzeju, gdje je penziju zaradio početkom godine kao direktor.
Često kaže: „Ta sloboda je najvrjednija stvar i nikad je ničemu nisam podredio.“
Saida Mustajbegović rođena je u Prijepolju 1976 (Srbija). Istraživačica, pripovjedačica i pjesnikinja. Studirala sociologiju, novinarstvo i književnost u Sarajevu. Bila je novinarka, kolumnistkinja i urednica u nekoliko bosanskohercegovačkih medija, danas profesionalno fokusirana uglavnom na društvena i humanistička istraživanja. Istražuje transgeneracijske traume i narative koji se reflektuju u kulturnim obrascima Balkana te utjecaje i dosege angažirane umjetnost između dva svjetska rata ali i danas. Piše prozu i poeziju, u kojima se raznolikost i međusobno prožimanje bosanskog društva prepliću s umjetnički utjecajima. Bavi se i dokumentarnim filmom. Živi u Sarajevu.